Opasan si ti muškarac, Davide odgovaram iako znam da ovo zvuči kao opasan flert. 

Nije D-u nasilje baš nepoznato... štoviše! To mu dođe i kruh i kolač. Ali nije nasilje razlog zbog kojeg je D meni opasan.

Sjedi njegova poruka kraj još jedne od Neprežaljenog. Gledam ih obje i ne mogu vjerovati da odgovaram D-u, a Neprežaljeni će (opet) ostati bez odgovora... Malo je reć paradoks... 

Opasan je D zato što je fin, brižan, nenametljiv, ugodan... Plus što mu je besprijekorna gramatika. Iako ne u ligi Neprežaljenog, literarno je daleko bolji nego što sam očekivala. 

Rekao sam ti da želim razgovarati s tobom već godinu dana. Vidio sam te ono lani na Mostu. 
Aaaaa, ti si taj?! Pokušavam se uhvatiti za nešto poznato, za dobar razlog da ga mrzim, da ustanem za pravicu, uz žrtve, ponižene/uvrijeđene, tamo gdje je moja zona udobnosti. 

Ma nisam ja, vozio sam, zato ti nisam mogao prići.
Uh! Tražim racionalni razlog za svoju odavno definiranu ljutnju i ne nalazim ga, dok on posve nevino zapisuje moje ime sebi na zapešće. 

Čudim se samoj sebi kako sam lako razoružana. Gdje je moja militantnost, gdje li borba protiv nepravde... čim je netko ljubazan...

I što sad? Uputiti mu lavinu otrovnih strelica! Da vidim dokle će ostati ljubazan i fin! Tj. dokle će opstati njegova fasada ljubaznosti i finoće.

Kako ćeš mi se opra(vda)t, svitu?

Grize me svaka moja greška… od smrtnih sedam pa naniže.

Kada god naslutim tračak zavisti, rujem po sebi nemilice dok ne nađem nepravdu. Kada osjetim u sebi bilo što… Provela sam život (do)puštajući svijetu da me kažnjava, vjerujući da je sve što osjećam pokvareno i zlo.

Još mi se ne da prihvatiti ono što se ovih dana potvrđuje sa svih strana – da svatko ima svoju cijenu.

U zadnji čas i na brzu ruku sam podnijela sliku i oni je primiše! Šta mi je i to tribalo, daj se sad misli za okvir i trista čudesa! I di ću ja među te profesionalce…
On me ne tješi.
Ne čestita. 
Moj prijatelj čak ni ne gleda u me.
Ni ovaj, u kojeg mišljah da nema nimalo natjecateljstva, da je pun razumijevanja i tako dobar…

On će unezvjerenoj meni Da si mi rekla za natječaj, bio bih ja podnio svoju sliku…

Odmah mi se svidio bezimeni kicoš - primijetila sam ga prvi put gdje s grupom svojih uljudno, ali odlučno odmahuje prisutnima, dok žurno odlazi svojim poslom, u širokim hlačama i s Panama šeširom, kao da je izišao iz američkog podzemlja s početka prošlog stoljeća.
U tu ranu zoru zoru zoru učini mi se da je mnogo mlađi. Sad vidim da je zreo muškarac, ergo da je nimalo šanse da je slobodan.

Prišao je danas on meni Pogibo' od žeđi.
Pružam mu svoju isplahnutu šalicu, ali on ide direkno na slavinu Nikad ne koristim šalicu. I nikada ne pijem čaj ni kavu.
Da vidim zube! spremno ću ja.
Spremno ih pokazuje, kao da se znamo oduvijek, a ne da nam je to prvi razgovor. Dobri, zadovoljavajuće bjeline, rijetki na onaj seksi način. 

Raspravljamo o pitanju neobaveznog seksa sjedeći na ogromnoj roli tapeta. On, navodno, ne laže, jer je Katolik.
Još ćeš mi reći da si i djevac jer si Katolik, a?
Dok mi pokazuje svoju narukvicu iz Međugorja, točno preda mnom odvija se nešto što me ostavlja ravnodušnom, ali što osjećam da bih morala registrirati, jer se događa meni, za mene: ovaj meni narukvicu, a tamo R izvodi ulični teatar, na koljenima pred jednom kozom koja me ionako mjesecima iritira posve odvojeno od ovog slučaja. R uspijeva u par trenutaka lancem svezati zapešće za njeno.
Ne da mi se to gledati; Bezimeni Kicoš me zbilja privlači, lijepo je biti u društvu punokrvnog muškarca... toliko da se možda čak negdje i nadam da zbilja ne laže... nadam se protiv očitosti činjeničnog stanja: Nisi ženjen, dece ti?
Ne da mi se, dakle, gledati R-ov teatar, radije bih gledala bezimeni osmijeh rijetkih zubi preda mnom na osunčanoj roli tapeta, ali osjećam da moram. Prisiljavam se pratiti krajičkom oka, jer mi se očito servira nekakva lekcija. Ne znam ni sada kakva, iako su prošla dva tjedna i bilo je vremena da mi se slegne.

Je li to meni paralela? Da ja koristim Kicoša ovako kako koristi R ovu ćurku?

Malo mi je neprijatno i zato što znam da je R-u ovih dana ponos nagrižen, da je imao par bespotrebnih i neelegantnih nesuglasica, pa mu je vječiti dobroćudni osmejak razumijevanja i prihvaćanja, ako ćemo pravo, neumjesan.
Najvolim u takvim slučajevima okrenuti glavu i ne vidjeti... ne volim poniženost. Ne bojim se sukoba, ali mora biti s jakim... ili barem nekim tko tako izgleda... naročito uživam s nekim tko to sebi umišlja, dok umišlja.

Umišlja to sebi JH - koza koja me već poduže prati... prati me ne zato što sam joj draga, već da mi dokaže svoje prvenstvo. Kad je vidim, bježim k'o vrag od tamjana. Nisam natjecateljskog duha, a ne znam ni o čemu je riječ, di me nađe?! Ne znam ni nju, niti znam da zna ona mene, pa sam najprije bila mislila da mi se to samo čini. Vidim nije. Čak se nedavno kroz onu ogromnu gužvu i gomilu probila gore do mene, te da je pustim na svoje mjesto. Toliko mi se to zgadilo, zatečena nisam ni odgovorila, samo sam otišla. Da je muško, još bih dobacila štogod zajedljivo, ali ovo je bila toliko neočekivana drskost, da je mene postidjela.
Upoznala je, vidim, R-a. Okrećem glavu da ne vidim gdje mu se nabacuje. Otuda, onda, i onaj njen ratoborni komentar iznenada i preko mjere tipu koji to doista nije bio zaslužio - potvrditi se time R-u....
To je, dakle, ono što je Gospon H opisivao kao "ne baš ugodna" osoba... Trebalo bi da me hvata zluradost, ali me hvata nevjerica... što joj je? I kako li je njenom dečku, ozbiljnom i lojalnom... gledati tu njenu opsjednutost? Njegovu naklonost ona očito već uzimlje zdravo za gotovo. Kao i svoju vlastitu vrijednost. Otrijezniti će je uskoro, samo da ne moram i tomu svjedočiti.

Ali ja ne koristim Kicoša. Meni se on svidio.

Nije me posebno iznenadila R-ova pojava,  iako ga doista (tu, tada) nisam očekivala. 

Kada sam, prije mnogo godina, zadnji put naletjela na nj, najprije ogromna nevidljiva, ne posve neprijatna, ali moćna šaka u pleksus, pa nikako doći k sebi. Danima.

Sada ništa od toga, pa  mi se čak nije dalo ni čuditi nad tom činjenicom. Kada sam kasnije prebirala po fotografijama, shvatila sam da ga nije ni na jednoj, nisam se uopće bila potrudila, toliko mi je to bilo nebitno. 
Bilo je jutro 2. 9.

R je nedvojbeno vrlo zgodan muškarac. 
Spolno privlačan. Brz, sposoban, duhovit. Ambiciozan, motiviran i hrabar, emocionalno inteligentan; ne uzima ništa preozbiljno. 
Dotakao se većine povijesnih situacija i događaja, ali je u svojim ranim 40-im još uvijek  mlad i dječački svjež. Taman i da nije skupio sva ta bezbrojna iskustva, kada bi tek ovog trena počeo živjeti, još mu ne bi bilo kasno - ima sve. 
Razumljivo je što R-u pred noge pada sva ženska čeljad, od tinejdžerki pa do dobrodržećih penzionerki, a nisu ni muški baš imuni na njegov šarm.
Uz to, ima R i drugih zanimljivih talenata, takvih kakve ni vidovnjakinja iz vrhunske novine ne sluti, ali to je nastavak odebljeg romana za koji sam izgubila i volju i dar.

Moja se opsjednutost njime dogodila iznenada, i to prije nego li sam naslutila išta od navedenog, dok ga još nisam znala. A onda, tokom godina, stalno nova i nevjerojatna otkrića, podudarnosti koje se ne daju objasniti logikom ni statistikom. Nisam imala šanse... za vanjski svijet sam funkcionirala s možda 10% kapaciteta, nekako bauljala kroz mučnu svakodnevicu, opstajala među ljudima koji nisu imali pojma gdje sam ni što mi je. 

I, što se dogodilo? 
Došlo mi dosta. 
Ja sam znala da problem neću moći riješiti sama... da opsjednutost neću znati prevesti ni u što plodno ni sretno, baš kako nikada prije nisam umjela. Ali mi je najednom sinulo da ga neće riješiti ni R.
Do tog trenutka ja sam morala slijepo vjerovati da će se problem nekako razriješiti - sva mini i manje mini-čudesa su valjda bila simptom (nekog većeg čuda). 

Znam da sam ja bila ta koja je započela igru mačke i miša. U svoju obranu mogu navesti da toga nisam bila svjesna: ja sam R-a u početku zbilja samo podnosila i nisam mogla dočekati priliku ljubazno ga se otresti. 

Potom godine u kojima je R bio sve...  do kobnog rujna 2007, kada mi je postalo dosta:
   Di si, šta si se otuđila? on meni.
   Oprosti, moram ići. Zbilja jesam, kasnila sam na avion. Nisam mu to rekla, iako sam znala da ne zvuči uvjerljivo moja žurba. 
   U redu, kaže on. Poljubac.

I u tom trenu pomislim
   Ne volim ga više. 
   Dosta mi je.

Uživala sam to sebi glasno reći, iako sam znala da ću ubrzo zažaliti i da će kazna biti bolna.

Nastupajuće godine su bile prepune jada i svakojake tuge, oproštaj s R bio je bitan čimbenik, ali ne jedini. Znala sam da je to oproštaj, da više neću čekati, da postoji samo jedan izlaz: zaboraviti ga.

Zaboravila sam ga..
Nije to velika stvar. Velika je stvar kako ga godinama nisam bila uspijevala zaboraviti ni na jednu minutu. 

Kada sam u petak u onoj gužvi već smetnula s uma da je i on tu, osjetila sam u jednom trenutku na sebi njegov začuđeni pogled. Osvrnula se i uhvatila ga gdje naglo okreće glavu kako ga ne bih zatekla da zuri u me. Prolazim kraj njega hladno i posve mirno.


Čujem kasnije da R nije ovdje samo na izletu, ostaje na nešto duže vremena. Ne raduje me, niti plaši. Niti mi se dade čuditi nad još jednim našim neobjašnjivim susretom...  na ovom čudnom mjestu kojega za par tjedana ionako više neće biti...

Uzmuvao se neplodno konobar, ne zna kud bi prije, nespretno mašući opranim kotlićem, mrmljajući i ne zna komu Nisam znao da će najednom ovolika navala na kavu...

Šutim, šta ću, morala sam se naviknuti da je previše mjesta na ovoj zabačenoj kuglici u kojima nije uputno kavu uzimati zdravo za gotovo. Čekam. Lošu kavu u ružnoj šalici, ali čovikuuu svakom malo tribaaaaa...

Dograbim časopis sa šanka tugu čekanja da razbijem.

ona koju nisam tražila i koja mi nije nedostajala... Tuga koju sam zaboravila.
Prokletstvo, ništa drugo.

Sjetiti se prispodobe o mudrim&ludim djevicama/spremnosti slijedeći put kada dodjem u napast pomisliti: Neću stavljati parfem. Ne moram se čak ni oprati. Izlazim nakratko, neću sresti nikog tko me zna. Poslije ću ionako na bazen.
Slijedeći put bih se trebala prisjetiti kako sam, izmedju 6, kada sam izišla iz kuće, i 8, kada sam ušla u bazen, popričala večeras s:
    K tužnih očiju
    Anom Bosankom vječito nasmijanih očiju (nisu u rodu; i ne poznaju se)
    svećenikom koji voli zaplesati (slabog je sluha, ne čuje me dobro, a meni se ne da prići mu bliže ovako neoprana)
    Pavlom koji poprimi naglasak osobe s kojom trenutno razgovara, nevjerojatno nešto (pa sam saznala da mu je prije mjesec dana umrla majka, što je zasebna i zanimljiva priča)
    M, koji nije shvatio da sam ga uhvatila na videu, pa mi se počeo otprve hvaliti kako se on probio i "držao za vrata"
    nekim tipom zanimljive majice, koji me ubrzo prozvao Sestrom
    nekom srdačnom istočnjačkom entuzijastkinjom, koja je bila sigurna da smo se već srele, u što sumnjam

i sve to bez nekog naročitog nastojanja. Neću ni nabrajati one koji su mi poznati iz viđenja.

Od bazena do kuće: prodavače s kojima sam se cjenjkala u 3 dućana, te divan s kuharom koji je dokon pušio pred restoranom kad prođoh (Ne dolaze ljudi, nema ovde novaca...). U samom bazenu - par riječi i s tipom nakon što mi se u vodi zapetljao među nogama na tako uvjerljiv način da sam na nekoliko trenutaka bila sigurna da to mora biti da se ubacio nekakav pas... možda čak morski?! Šta ću, nisam se snašla...

No najzanimljiviji "susret" dana... najzanimljiviji "susret" dvaju dana, pošto se nisam bila uspjela izvući iz kuće od nedjelje! Najzanimljiviji susret dana stiže kroz neočekivani komunikacijski kanal, od još manje očekivanog - Neprežaljenog Anarhista.

Pomislio je danas na me, navodno.
I nada se da sam dobro.

Ne znam zašto je pomislio na me nakon godinu i pol, nakon onako ružnog prekida ionako prekratkog poznanstva. Možda zato što mi je trebalo nešto da me zdrma, inače se ovog puta ne bih uspjela trgnuti i opet izići među ljude. To je ipak svaki put sve teže i nije daleko granica preko koje će biti preteško i nemoguće.
Baš kao i zadnji put kada je prije godinu i pol stigla njegova zadnja poruka, kao da me ošinuo grom, ali na dobar, oživljujući način.
Trajalo je to nekoliko minuta... dok se nisu počele javljati sumnje... pa odbojnost... pa prisjećanje: Zašto ja nikada nisam htjela nikog? Zato što sam uvijek htjela sve.
Bilo je (dugoročnih i brojnih) perioda u kojima je netko bio "sve", dovoljan... sve dok ne bi nastupio bol, pa gađenje, pa netko drugi tko bi izgledao kao "sve".

Sada mi je "sve" naporna ideja koja sputava... omča oko vrata. U isto vrijeme opažam koliko je ta ista ideja bliska privlačnim muškarcima. I koliko je ideja slobode privlačna tek meni neprivlačnim muškarcima... onima za koje je ljudska spolnost uvijek pitanje moći. S kojima ne valja dijeliti slobodu.

S tim u vezi, gdje svrstavam Neprežaljenog Anarhista? Može u prvi, a može i u drugi pretinac... što ja znam...
A mimo obaju pretinaca? E, ta je opcija najteža. Najteža meni, jer me vodi u nepoznato. A nepoznato bolje je bolnije od poznatog lošeg. Kako bih inače bila bolesnica?
Naravno, posve je moguće da je ovdje riječ o lijenosti.

Opet sam se izgubila.

Kada sam napokon stigla na proslavu najkraćeg dana, proslava je još bila u toku, ali je od dana ostalo tek 2 minute. Ovo znam jer su okupljeni bili započeli odbrojavanje do službenog zalaska Sunca i pokušali dokučiti kuda da se okrenu prema punom Mjesecu, posve zaklonjenom gustim oblacima. Hipijima obično matematika nije jača strana, pa im nije palo na um da bi Mjesec, da bi bio pun, trebao biti nasuprot Suncu...

Zašto se stalno gubim... i to na mjestima koja bih trebala dobro poznavati... gdje sam živjela...
Sve mi je prihvatljivija misao da je to tek aspekt borbe za opstankom. Zaboravljam kako me ne bi dotukli tuga i bijes.

Zaboravila sam, npr. kako me Ante ovom istom štorijom poslužuje već godinama. Opet je izronio prije par tjedana.
Mislila sam kako sam uspjela spram njega podesiti ponašanje i očekivanja.
Uvijek mi se drago s njim sresti, jer je neodoljivo i neuobičajeno inteligentan. Osim toga, ne znam da ima tema o kojoj je on polovično obaviješten: enciklopedijsko znanje protkano kreativnošću i tihom, nekićenom, ali nepokolebljivom etičnošću. Možda me to najviše zaintrigiralo - ne viče, nije od kompromisa, ne trpi prenemaganja, ali ne na moj bijesni i zapjenjeni način ispravljanja krivih Drina, nego samo ode. I sada, kada svakodnevno uviđam koliko su se muški spremni prostituirati da bi zadobili povlastice, ugled, uspjeh u karijeri i sve ono što isti nosi, Ante je tim više privlačan.

Antu ja više godina znadem nego što sam ga puta susrela.

Nakon svakog nam susreta, sve više po cyberspaceu, a sve manje po koncertima opskurne glazbe, uvijek nakratko i uvijek neobjašnjivo naglog prekida, osjećam kao da sam intelektualno preskočila nekoliko razvojnih stupnjeva. Gdje bi mi bio kraj da sam mu povjerovala onda kada je spremno i bez pompe odgovorio Da na moje pitanje hoće li me ženit.

Natrag u sadašnjost:
Zaboravila sam kako Ante nestane. Kako ja neću imati pojma zašto i kako će njemu zadnja briga na svijetu biti da meni objasni o čemu je riječ. Zaboravila sam kako me to jednom stravično pogodilo, kako sam se bijedno osjećala  i koliko mi je bilo trebalo da se oporavim. Mislila sam da nema šanse da se ponovi, čisto zbog toga što više nisam u toliko ranjivoj poziciji. Jer ovih dana, NEMA TOG BOGA!

Zaboravila sam da su neki nježni osjećaji pre-plitko, odmah ispod kože. Kada te s razumijevanjem pokrije i poljubi u čelo, napokon shrvanu snom nakon neprospavane noći, uz Odspavaj malo, budi se žudnja za još...

Neka žudnja za nekim domom.
Žudnja za domom.

Nisam izbjegavala ni jedno pitanje, rekla sam mu i više nego je tražio i bila spremna reći sve. Izgledalo je lako.

Daleko od toga da se danas osjećam bijedno. Samo se pomalo, kada mi padne na um, borim protiv nedvojbenog gađenja koje počinjem osjećati prema njemu. Borim se ne zbog očekivanja, već zato što je Ante još od onih istih epiteta koji su me oduvijek privlačili.

Pa neka ga - takvog kakav jest.

Negdje će me opet iščeprkati za godinu, dvije.
Ja moram zapamtiti da je to slatko, ali kratko zadovoljstvo. Ništa manje i ništa i više.

Ići naprijed.  

Kada bolje promislim, Aleks se bori potisnuti svoju flambojantnost otkad ga znam. Samo su to u heteroseksualnom okruženju više flambojantni ispadi. U društvu "svojih", to je konstanta. I milina promatrati.

Sjećam se našeg prvog susreta: pretjerana i neupitna prisnost, skoro šokantna otvorenost koja je onu, ionako polumrtvu, gomilu ušutkala; smijeh hijene, pa poplava suza - sve u prvih 5 minuta. Pa ono damsko čupkanje dlačica s hlača na koljenima prekriženih nogu...

Normalno, odmah sam ostavila na nj posve krivi dojam, odbila ga, a htjela mu staviti na znanje da mi je jako drago što je tu, i da ga molim da se nikako ne promijeni, da ne da da ga odvuče k dnu ovaj mutavi skup, da sam presretna što je stigla svježa krv i radosno ludilo.

Ubrzo je utišao.

No, kada sam ga počela sretati nasamo, tu i tamo bi zaiskrio veseli camp cinizam.

A onda u petak navečer, u jeftinom supermarketu, između police s mortadelom i košare s termalnim čarapama za djecu, čujem mu glas.
Kako si? Dobro izgledaš. Nisi dobro? Nisam ni ja. Prehlađen sam. Ali tko je dobro na ovakvom vremenu? Imam HIV.
Prošvercano. Nonšalantno. Bez zavjereničkih pogleda ili zvukova.

Opet zatečena, da ću mu reći: O, žao mi je da si prehlađen, ne stighoh.

Koji je ispravan odgovor na Imam HIV?
Mislim da mi je bilo najteže što se nisam mogla dosjetiti ničeg prigodnog.
Vidi on moju nedoumicu, pa opet lakonski: Pa to je bilo za očekivati.
Odmah se pobunim: Da se nisi usudio s tom logikom - zasluge! To ne zaslužuje nitko!
Pa kad ševiš sve odreda i bez zaštite, tako ti se piše.

Ode Aleks sa svojim keksima, ja sa svojom živom salatom... ponekad... prečesto mi se gadi ljudska žilavost.

Za poduže poslijepodnevne vožnje autobusom do parka na sjeveru, razmišljam o prošlotjednim uzbuđenjima koja su me skoro nokautirala, pa se nikako oporavit, a zbog čega sam i poduzela ovaj izlet, sve se nadajući da će pomoći svježi zrak.
Prisjetim se živo kako mi se neočekivano srdačno bio javio Aldo M, kojega poznajem kratko i vrlo površno. Bilo mi je drago što ga to nije spriječilo, i to još usred onog sasvim nezgodnog meteža... Pa sam mislila kako ću slijedeće zgode kada na nj naletim, na njemu vježbati talijanski. Jadni mi i čemerni talijanski, ali mi to neće smetati, jer Aldo nit je Talijan, niti je talijanskog podrijetla, pa je više vjerojatno da ne govori nego da govori talijanski.

Nakon bauljanja po šumama i gorama sjevernjačkog parka, pošto se pojeo sendvič i sunašce zašlo, uputim se lagano nazad na autobusnu postaju za jug. Pred autobusom kafić, pred kafićem - Aldo M.

Šta radiš ti ovde?
Pijem kavu.
Od svih mjesta na svijetu, ti baš ovdje piješ kavu?
Pa živim ovdje.
Ovdje? Od svih mjesta na svijetu, ti ovdje živiš?

Sjedi vani iako ne mora, jer nije pušač. Ne smeta njemu zima. Ajme, meni ništa gore!

Provedosmo slijedećih par sati kavareći. (Ideja o talijanskom posve ishlapjela.) Rekla bih da je Židov. Rekla bih da nije samo principijelan njegov ateizam. Uvijek mi je olakšanje kada je netko Židov, jer osjećam da ne moram hodati po jajima. (Možeš nas nemilice vrijeđati, a?! upada iz podsvijeti gospon H. Ma, dajte, gospon H, znate da ničem drugom ne vjerujete. Ne znate da ste živi ako vas se ne zlostavlja! Smije se gospon H (u podsvijesti).)

Sjedimo tako vani i u trenu u kojem sam upravo započela izdaju neprežaljenog anarhista i izlaganje oko čega smo se ono bezvezno i nevjerojatno posvadili, s neba pa u rebra obruši se na nas neki nacvrckani Bosanac. Presimpatičan, pa ga se nikako otresti.
Da li da idem kući i kažem ženi Draga, toliko te volim?
Da li da skinem kaput, valja li?
Recite mi neki bosanski vic!
itd.
Ovo tumačim kao znak da mi je bolje prestati što sam započela o anarhistu. Nije loš savjet: nije ovo prvi put da sam prebrzo osjetila da svijetu mogu vjerovati i opustiti se. Grdno pogriješila prečesto.

Slušam Alda i tražim nešto da mi zasmeta, nešto s čim se ne bih složila. Nema ničeg. Zbog čega mi je onda manje drag nego kada sam ga se prisjetila tih par sati ranije? Zbog toga što sam ženska muška-šovinisticka-svinja, valjda... Draže mi je da mi je društvo prijatno, nasmiješeno, mirišljavo i nezahtjevno, nego li komplicirani cinik-pravednik, koji se pača u sve na svijetu i okolici i drži se principa. (A tek oni koji bi da se drže principa!)

Ne znam jesam li to oduvijek ili samo otkako mi više nitko ne nedostaje.

Prisidila san tamo godine i ni s kin nisan rič progovorila. Moja sestra jedno popodne prošetala Peristilon i upoznala sve.

Prvo sam bila u A-ovom velegradu. Božeprosti, ružna mista!

Nije mi bilo nimalo tjeskobno. Nisam se A ni sjetila takorekuć... dok mi se nije nasmiješio policajac koji mu jako sliči. Jedini on među hrpom policije. Jedino meni među hrpom svijeta. U onom potopu i na onom ledu. Gledam ga u nedoumici, ne shvaćam zašto se baš meni smiješi... kao da me zna... Toliko dugo da sam skoro pomislila da to mora da jest A. Bio A, doduše, razmišljao o zaokretu u karijeri - prema nečem uniformiranom. Ali o tomu je samo razmišljao prije pol godine. Po tomu sudim da policajac nije mogao biti on.

Onog koji nije za me sretoh prije par dana (Odnese vrag moju crvenu termosicu sjetih se uz zapanjeno Nevjerojatno... upravo nevjerojatno... uvijek s tobom izgubim nešto crveno?!)... Prija, ali mi je bilo zbilja svejedno. Nije mi se dalo sutradan se opet s njim naći.

Kratko sam odgovorila na četvrtu poruku Srebrnog Letača. Vrlo kratko.

Obećala sam sebi da se neću naslađivati.. Nitko mi ne nedostaje - nije to idealno. Ali je napredak.
Meni je napredak.

Zaljubi se pe'-šest puta u roku od tri minute.

Ali znam to  i ja.

Ona ovo komentira:
       Ima smisla...

       Taaaaako je! ore se radosni uzvici izmučenih, povješanih, kamenovanih... diljem sretne Zemlje Perzijske.

E, da se znat izrazit...
Ali znadu drugi:
       Kvragu ti i Imam. U istoj torbi.

Kako prija kada te ovako držim! vedro će gospodin H, a ja se smiješim.
Prija mi da me tako drži, iako oboje znamo da mu to dozvoljavam samo kako bih napakostila Islamistima koji nas okružuju. Gledam njihove zakrabuljene žene gdje se potuljeno smiju i dođe mi da se potpuno skinem, toliko sam zgađena njihovom spremnošću na ropstvo.

Poželim danas gospodinu H sretan put i usput ga pitam zašto tako često odlazi kud ide.

Blizu je, lako za doć i dobro za šetanje. Tamo odlazim često da bih udovoljio svojoj ljubavnici br 1.

Trebalo bi da me to oslobađa... da se ne moram misliti hoće li to prijatno držanje prerasti u neprijatno... Pa zašto me onda tako probolo?

Zato što sam bolesna.

I htjela bih da su svi [bolesni].

Boli me, ubija... kada imadu život.
Ali ne tek zato što to podsjeća na nedostatak moga... U tomu je bolest.

Iako

     ima curu
     cura ga taaaaako voli
     njemu još Ramazan
     nisam glavu oprala još od posjete zapadnim susjedima prije 2 tjedna
     "Pa ja sam se branila..."
     mama bih mu mogla biti
     poznaje me manje od sat vremena

jedva se otrgoh iz njegovog zagrljaja.

Možda bih trebala početi šetati danju...

Vidi mene, zašto ja to tebi govorim? Tužim se na Nj, a ti Njegova prijateljica?
Ma nema veze... zatečeno ću ja.

To zato jer sam spora. Zatečena uvijek. (A i draže mi poslušati I Fought the Law, nego izvan/bračne žalopojke.)

Zašto se meni tužiš?
Zato jer (ti) je gore nego (je) izgleda(lo).

Vjerojatno slutiš da je u svaku poruku, koje mi je šalje ove 4 godine poznanstva, upleten poziv.
Ponekad implicitan.
Inače eksplicitan.

A onda znaš i da vozim veleslalom oko tog minskog polja poziva. Iako ti nije jasno zašto. I, što je bitnije, dokle ću.

Mogla bih promijeniti mišljenje. I strategiju. I ti tu ne bi mogla učiniti ništa.
To je ono. Tražiš od mene milost?

Čini se kao da vjekovima oko Njega hodaš po jajima... sve tiše... dok te više i nema... I, što se više savijaš, sve je manje to dovoljno. Ne primjećuješ više koliko se savijaš i ne primjećuješ koliko si nesretna. Iako je nemoguće ne primjetiti, čak i onima koji te ne poznaju.

Gospode, dobro li je u Njegovu društvu: jedan od onih neodoljivih osmijeha, koji osvijetle cio horizont. Duhovit, brzo shvaća. Nemiran. Nadaren. Utegnutog, tvrdog trbuha. Trudi se ne pokazati mi previše pažnje, da se ne oda. A ignorirati me ne može. Baš zato mi prija Njegovo prisustvo.

Mogla bih ja iskoristiti vas više nego vi mene:
- dok braniš svoju poziciju, mogla bih ti ne otkriti da tu poziciju ja ne želim;
- dok nas On ponešto unezvjereno prati pogledom kroz dvoranu, a kasnije čak i kroz otvor za poštu na kapiji, mogla bih se potruditi izgledati urotnički, kao da sam ti nešto natuknula o njegovoj indiskreciji.

Ali ne činim to ni onima koji su mi mrski. A vi ste mi oboje istinski dragi.


(Iako vjerojatno ima i drugih razloga.)

Joj, kako mrzim ovisiti o njima.
O'š da ti ostavim termosicu?
Ma neću. Donose oni sebi vruću vodu, ne meni.
Pa evo ti termosica, pa će moći i tebi donit.
Ma neću, morao bih ih onda pitati.
Pa pitaj.
Onda će im biti krivo kad ja imam vruće vode a oni nemaju.
Pa daj im vode.

Pogled majesinormalna.

Nosim vodu, naletim na Prijatelja:

Gdje sada živiš?
Ovdje - pokazuje on svoj trup.

Ajme, ovo će potrajati...

Negdje mora biti pohranjeno pol minute prvog nam susreta... zabilježene 4 riječce, pokerski i iskreni pogledi, pobijeđeni osmijesi.

Ne može zauvijek biti izgubljena takva dragocjenost. A nema tih riječi, naročito ovakvih jadnih mojih, koje bi zabilježile savršenu ljepotu tog trenutka.

Kolovoz je lani bio jednako siv. Šetkam se naokolo i sve mi je događaj tog oblačnog dana dramatičnog neba i dobre fotografije.

Vidim gdje si me spazio. Gledam gdje me gledaš.
Ne smeta mi, ali odmah odlučim da ću te nadgledati.
Reagiraš napokon ti, potiše nego si zamislio, s obzirom da sam ja ušetala na tvoj teritorij: Bok.
Gledam te bez riječi.
Još.
Nasmiješiš se. (Ne ja.)
Onda ja napokon, skoro se dosađujući: Ti anarhist, a?
Odgovoriš bez riječi snažnim busanjem u prsa.
Mislim da se šališ, smiješno mi, pa se nasmijem.
Smijemo se oboje.

Nitko to nije vidio. (Gdje su svi bili?)

Mišljah o tomu nedavno.... kako takve nikada više ne sretnem... kako oni tvoga znaka dođu meni jednom osvijetliti život i nikada ih više ne sretnem...

Mišljah o tomu naročito prošlog tjedna kada sam opet susrela oveći čopor tvoje ekipe. Iliti posade, kako ti kažeš.
Opet. Ovo je treći put u godini dana. Ali nikada tebe - ni s njima ni bez njih.
Skoro sam ih htjela pitati za te, nije mi to neki problem s ružnim muškarcima. (Nisam ja dovoljno ružna da bih se mogla pridružiti tvojoj posadi, hehehe!)
Šetkam se naokolo, bacam oko na posadu neću li te spaziti. Pa ni s visine kada se uspeh gore na zid... ne... nema nema...

Desetak je dana kasnije: gledam sliku gdje glumac iz tvoje posade odobrava profešuru koji nije (nenene!) iz tvoje posade. Vidiš se tamo u daljini, s druge strane ceste: zakamufliran očalama i kapom. Tu si valjda proveo svo vrijeme?

Nikako me nisi mogao ne vidjeti.
Nevjerojatno.

Dok je mene sve podsjećalo na te, o čemu si ti mislio?

Ma pusti ga, ne može on - kad ga je opekla meduza...

Kud je kvragu iša' u meduze!

ali nije neophodno.

Kad god te sretnem
      a) dobro mi je
      b) izgubim nešto crveno
      c) odmagliš bez riječi

Brižna Krpena ti kaže Nemoj se ljutiti, ali L je vrlo slab i krhak. Bit će mu naporno pričati s puno ljudi. Treba mu ženski dodir.

Vodi Krpena mene samu, iako se meni ne ide, misleći Ja ću mu pružit ženski dodir? Ja? Ajme, majko...

Meni je draže bilo ostati s tobom.
Gledati te kako:
      izuvaš prašnjavu bakandžu,
      skidaš znojavu čarapu,
      brišeš čarapom usta,
      navlačiš nazad čarapu,
      obuvaš bakandžu.

Gledati te i ne vjerovati svojim očima.
      Šta radiš?
      Zabrzdan sam oko usta.
      Pa to se radi maramicom.
      Nemam.
      Što ne pitaš?
      Nisam znao da ti imaš.

Dok tako pružam ženski dodir, tj. slušam najnoviju nevjerojatnu štoriju, jednu od onih koje me zadnjih mjeseci iscrpe svaki put kada svratim na 5 minuta, toplo mi misliti o tebi... kako si htio doći i pružiti dodir.
No, kako rekoh, kada je nakon par sati došao kraj tih 5 minuta, već si odmaglio bez riječi. I ja se još jednom u životu moram pomiriti da je toliko stvari na ovom svijetu koje nisu za me.

Reci nešto o sebi. Što TI radiš?

Kakva je MOJA revolucija? Ja šetam sama. Često oko ponoći. To je moja revolucija.

Mnogobrojni bi tada da se olakšaju... na bilo komu, nema to posebne veze sa mnom. Samo je činjenica da rijetko tko, a još rjeđe koja, šeta sam/a u ova nikoja doba. Imam ja milijune razočaranja da me okupiraju za šetnje odavde do Kabula, a kamo li za samo jedan sat. Udubljena tako u misli, i ne primjećujem kada me prolaznik počinje bjesomučno vrijeđati. Već me mimoišao, osvrće se  i siplje sve same klišee - ne iz obzira, već jer mu ograničena maštovitost ne doseže ništa originalno.
Zaustavim se i gledam ga ozbiljno, misleći doviknuti Stani tu di jesi, da se nisi maka. Dođi da ti se krvi napijem.
Ne staje taj da se obračuna, samo kukavički odgmiže, sve i dalje rigajući otrov.

Kazala mi jedna jednom, a ja se slabo sjetim kada bi mi valjalo...
Čuvajte se nasilja... naročito seksualnog nasilja... ote joj se zadnje dok je već bila na vratima. Vidjeh da je bila u nedoumici da li da mi kaže... kao da mi je to neizbježno, znala/neznala...

Kazala mi astrologinja koja sve zna.

Baš kada mi je na kraju beskrajnog dana najmanje trebao, evo ga, i pijanijeg nego li za prethodnog nam susreta. Stipica bi da zametne kavgu
Ti se zajebavaš, a, zajebavaš, je li?!
Nisam ja prestrašena, malo i premalo je mene i inače strah muških prijetnji. Više me strah moje reakcije.
Povedena tom spoznajom, te malo povrijeđena što me zaboravio nakon samo tjedan dana, samo mu vedro odvratim
Ja sam ti nekidan napravila frizuru, sjećaš me se?
On se u nanosekundi preobrati u milo janje. Oči širom otvorene. Istog trena
O'š me opet splest, aaajde!
A di su ti gumice, ti i' nađi - ja ću te splest pokušavam izbjeći ponavljanje ne posve ugodnog iskustva.

Traži on naokolo gumice, zapletenim jezikom ište od svijeta, a mene ne bi više nitko odlijepio sa stolice.
Haso mi u letu dobaci nešto posve nevažno, a Stipica se na to razjari ko ris
To mi je kćer! To je moja kćer!!
Ne pomaže što se Haso odmakao bez riječi i odlazi svojim poslom. Stipicu je još više izazvalo: dograbio stolicu do mene i hitnuo je za Hasom.
Vičem ja Ne! zadžabe, povlači se Haso zadžabe.

Potom se Stipica okomi na nekog pompoznog pridošlicu, jednog od onih koji uživaju u vlastitoj glagoljivosti. Okomi se Stipica, ka' da mene pita! Odleprša fićfirić, nije ipak sve tako crno, hehehe.

Sve Stipica i dalje To mi je kćer, to mi je kćer!
Stvori se odnekud PP da uvede malo razuma i reda.
Okrene se meni. Ozbiljno, bez smješka, trijezno ali nestrpljivo
Jesi li mu ti kćer?

Ja nepomična. Zanijemila, ne kažem
Ja? Njemu? Kćer?
Pitaš?
Mene?
Ti?

Ne silazi ta s postolja za svjedoke kako komu puhne.

Novom sucu, u kojega nema šale, Barbare dosta
Ili ti izlaziš ili izlazim ja.
Izišao je on.

Barbara zaštitarima nudi ručne zglobove
Možete me uhititi, ja od svoje volje ne idem! Imam ljudsko pravo iznijeti svoju stranu!
i sve tako.

Scena je, čak i ekološki nastrojenom pokloniku jednostavnog življenja PP, neodoljiva napast. Nadajući se proći neprimjećeno u općem metežu, snimio je nemili događaj mobitelom. Ali opazila ga sudska službenica, pa poslala k njemu zaštitare.
Nisam ništa ja, evo, gasim mobitel, to je sve. Bio sam ga zaboravio ugasit, ispričavam se.
Oni traže da im preda rečeni mobitel na pregled.
Ma nemam ništa osim jutrošnjih fotografija izlaska sunca. Znate - ljetni solsticij?!

Sjatiše se zaštitari oko mobitela s fotografijama ljetnog solsticija, što je samo po sebi za upišat se od smija.
A onda se još jednomu ote
Zadivljujuće...

dobaci mi ispotiha pomalo rezignirano lipi dragi slatki fini Šimun.

Barem se nisam pokušala napraviti duhovitom.
Bila mi je namjera samo se značajno nasmiješiti, a kako je to ispalo... vjerojatno tupavo, jerbo sam i sama bila naljoskana.
Ne svojom krivicom: najprije me zalio pivom zgodni, ali prerano olinjali M.
Srećom se tu na pol limenke stvorio čuvar, pa kaže da se ovdje ne pije alkohol, da idem ća.
Velju
Zbilja?!
Bi li van smetalo da vi odnesete pivu, eo van i kesa? Ne da mi se sada dizat, umorna sam ko pas, boli me svaka žunta, izgorila cili dan na suncu... nije meni do pive, mogu ja i bez pive!
ne misleći kako je to slušati M-u, koji je pivu platio.

Ali evo ti domalo k meni soldata.
Ja sam ČISTAČ.
Kad ti takav nudi whisky (Nije škotski već irski!), najbolje se napravit počašćenom i progutat. A i manja mi je šansa pokupit bakterije i viruse iz pljoske ljute, nego li pive... Ne kaže njemu čuvar ništa! Još mu se nakloni pun strahopoštovanja.
Priča li mi, priča veteran... što se više pravi važan, sve mi ga je više žao, došlo mi plakat.

Kasnije me zagrli i kaže da dođem kada završim s grupom. Kada me pri tom još i (prijateljski) poljubio, lipi dragi slatki fini Šimun brine
Je li ti to bilo neprijatno? Znam da on nije baš najvještiji sa ženama...
Nije.
Neprijatno mi je što bi mi možda to trebalo biti neprijatno, a nije.

Podsjeća na jednu davnu situaciju... gdje mi je, po nečijem nepozvanom sudu, moralo biti neprijatno. A nije.
Samo, taj, koji mi je davno popovao, nije to činio od brige za me, već da bi mi uništio volju za životom i užitkom.
Pretpostavljam da je sada pop.
Đubre.