Vidi mene, zašto ja to tebi govorim? Tužim se na Nj, a ti Njegova prijateljica?
Ma nema veze... zatečeno ću ja.

To zato jer sam spora. Zatečena uvijek. (A i draže mi poslušati I Fought the Law, nego izvan/bračne žalopojke.)

Zašto se meni tužiš?
Zato jer (ti) je gore nego (je) izgleda(lo).

Vjerojatno slutiš da je u svaku poruku, koje mi je šalje ove 4 godine poznanstva, upleten poziv.
Ponekad implicitan.
Inače eksplicitan.

A onda znaš i da vozim veleslalom oko tog minskog polja poziva. Iako ti nije jasno zašto. I, što je bitnije, dokle ću.

Mogla bih promijeniti mišljenje. I strategiju. I ti tu ne bi mogla učiniti ništa.
To je ono. Tražiš od mene milost?

Čini se kao da vjekovima oko Njega hodaš po jajima... sve tiše... dok te više i nema... I, što se više savijaš, sve je manje to dovoljno. Ne primjećuješ više koliko se savijaš i ne primjećuješ koliko si nesretna. Iako je nemoguće ne primjetiti, čak i onima koji te ne poznaju.

Gospode, dobro li je u Njegovu društvu: jedan od onih neodoljivih osmijeha, koji osvijetle cio horizont. Duhovit, brzo shvaća. Nemiran. Nadaren. Utegnutog, tvrdog trbuha. Trudi se ne pokazati mi previše pažnje, da se ne oda. A ignorirati me ne može. Baš zato mi prija Njegovo prisustvo.

Mogla bih ja iskoristiti vas više nego vi mene:
- dok braniš svoju poziciju, mogla bih ti ne otkriti da tu poziciju ja ne želim;
- dok nas On ponešto unezvjereno prati pogledom kroz dvoranu, a kasnije čak i kroz otvor za poštu na kapiji, mogla bih se potruditi izgledati urotnički, kao da sam ti nešto natuknula o njegovoj indiskreciji.

Ali ne činim to ni onima koji su mi mrski. A vi ste mi oboje istinski dragi.


(Iako vjerojatno ima i drugih razloga.)