Nije me posebno iznenadila R-ova pojava,  iako ga doista (tu, tada) nisam očekivala. 

Kada sam, prije mnogo godina, zadnji put naletjela na nj, najprije ogromna nevidljiva, ne posve neprijatna, ali moćna šaka u pleksus, pa nikako doći k sebi. Danima.

Sada ništa od toga, pa  mi se čak nije dalo ni čuditi nad tom činjenicom. Kada sam kasnije prebirala po fotografijama, shvatila sam da ga nije ni na jednoj, nisam se uopće bila potrudila, toliko mi je to bilo nebitno. 
Bilo je jutro 2. 9.

R je nedvojbeno vrlo zgodan muškarac. 
Spolno privlačan. Brz, sposoban, duhovit. Ambiciozan, motiviran i hrabar, emocionalno inteligentan; ne uzima ništa preozbiljno. 
Dotakao se većine povijesnih situacija i događaja, ali je u svojim ranim 40-im još uvijek  mlad i dječački svjež. Taman i da nije skupio sva ta bezbrojna iskustva, kada bi tek ovog trena počeo živjeti, još mu ne bi bilo kasno - ima sve. 
Razumljivo je što R-u pred noge pada sva ženska čeljad, od tinejdžerki pa do dobrodržećih penzionerki, a nisu ni muški baš imuni na njegov šarm.
Uz to, ima R i drugih zanimljivih talenata, takvih kakve ni vidovnjakinja iz vrhunske novine ne sluti, ali to je nastavak odebljeg romana za koji sam izgubila i volju i dar.

Moja se opsjednutost njime dogodila iznenada, i to prije nego li sam naslutila išta od navedenog, dok ga još nisam znala. A onda, tokom godina, stalno nova i nevjerojatna otkrića, podudarnosti koje se ne daju objasniti logikom ni statistikom. Nisam imala šanse... za vanjski svijet sam funkcionirala s možda 10% kapaciteta, nekako bauljala kroz mučnu svakodnevicu, opstajala među ljudima koji nisu imali pojma gdje sam ni što mi je. 

I, što se dogodilo? 
Došlo mi dosta. 
Ja sam znala da problem neću moći riješiti sama... da opsjednutost neću znati prevesti ni u što plodno ni sretno, baš kako nikada prije nisam umjela. Ali mi je najednom sinulo da ga neće riješiti ni R.
Do tog trenutka ja sam morala slijepo vjerovati da će se problem nekako razriješiti - sva mini i manje mini-čudesa su valjda bila simptom (nekog većeg čuda). 

Znam da sam ja bila ta koja je započela igru mačke i miša. U svoju obranu mogu navesti da toga nisam bila svjesna: ja sam R-a u početku zbilja samo podnosila i nisam mogla dočekati priliku ljubazno ga se otresti. 

Potom godine u kojima je R bio sve...  do kobnog rujna 2007, kada mi je postalo dosta:
   Di si, šta si se otuđila? on meni.
   Oprosti, moram ići. Zbilja jesam, kasnila sam na avion. Nisam mu to rekla, iako sam znala da ne zvuči uvjerljivo moja žurba. 
   U redu, kaže on. Poljubac.

I u tom trenu pomislim
   Ne volim ga više. 
   Dosta mi je.

Uživala sam to sebi glasno reći, iako sam znala da ću ubrzo zažaliti i da će kazna biti bolna.

Nastupajuće godine su bile prepune jada i svakojake tuge, oproštaj s R bio je bitan čimbenik, ali ne jedini. Znala sam da je to oproštaj, da više neću čekati, da postoji samo jedan izlaz: zaboraviti ga.

Zaboravila sam ga..
Nije to velika stvar. Velika je stvar kako ga godinama nisam bila uspijevala zaboraviti ni na jednu minutu. 

Kada sam u petak u onoj gužvi već smetnula s uma da je i on tu, osjetila sam u jednom trenutku na sebi njegov začuđeni pogled. Osvrnula se i uhvatila ga gdje naglo okreće glavu kako ga ne bih zatekla da zuri u me. Prolazim kraj njega hladno i posve mirno.


Čujem kasnije da R nije ovdje samo na izletu, ostaje na nešto duže vremena. Ne raduje me, niti plaši. Niti mi se dade čuditi nad još jednim našim neobjašnjivim susretom...  na ovom čudnom mjestu kojega za par tjedana ionako više neće biti...