Sjetiti se prispodobe o mudrim&ludim djevicama/spremnosti slijedeći put kada dodjem u napast pomisliti: Neću stavljati parfem. Ne moram se čak ni oprati. Izlazim nakratko, neću sresti nikog tko me zna. Poslije ću ionako na bazen.
Slijedeći put bih se trebala prisjetiti kako sam, izmedju 6, kada sam izišla iz kuće, i 8, kada sam ušla u bazen, popričala večeras s:
K tužnih očiju
Anom Bosankom vječito nasmijanih očiju (nisu u rodu; i ne poznaju se)
svećenikom koji voli zaplesati (slabog je sluha, ne čuje me dobro, a meni se ne da prići mu bliže ovako neoprana)
Pavlom koji poprimi naglasak osobe s kojom trenutno razgovara, nevjerojatno nešto (pa sam saznala da mu je prije mjesec dana umrla majka, što je zasebna i zanimljiva priča)
M, koji nije shvatio da sam ga uhvatila na videu, pa mi se počeo otprve hvaliti kako se on probio i "držao za vrata"
nekim tipom zanimljive majice, koji me ubrzo prozvao Sestrom
nekom srdačnom istočnjačkom entuzijastkinjom, koja je bila sigurna da smo se već srele, u što sumnjam
i sve to bez nekog naročitog nastojanja. Neću ni nabrajati one koji su mi poznati iz viđenja.
Od bazena do kuće: prodavače s kojima sam se cjenjkala u 3 dućana, te divan s kuharom koji je dokon pušio pred restoranom kad prođoh (Ne dolaze ljudi, nema ovde novaca...). U samom bazenu - par riječi i s tipom nakon što mi se u vodi zapetljao među nogama na tako uvjerljiv način da sam na nekoliko trenutaka bila sigurna da to mora biti da se ubacio nekakav pas... možda čak morski?! Šta ću, nisam se snašla...
No najzanimljiviji "susret" dana... najzanimljiviji "susret" dvaju dana, pošto se nisam bila uspjela izvući iz kuće od nedjelje! Najzanimljiviji susret dana stiže kroz neočekivani komunikacijski kanal, od još manje očekivanog - Neprežaljenog Anarhista.
Pomislio je danas na me, navodno.
I nada se da sam dobro.
Ne znam zašto je pomislio na me nakon godinu i pol, nakon onako ružnog prekida ionako prekratkog poznanstva. Možda zato što mi je trebalo nešto da me zdrma, inače se ovog puta ne bih uspjela trgnuti i opet izići među ljude. To je ipak svaki put sve teže i nije daleko granica preko koje će biti preteško i nemoguće.
Baš kao i zadnji put kada je prije godinu i pol stigla njegova zadnja poruka, kao da me ošinuo grom, ali na dobar, oživljujući način.
Trajalo je to nekoliko minuta... dok se nisu počele javljati sumnje... pa odbojnost... pa prisjećanje: Zašto ja nikada nisam htjela nikog? Zato što sam uvijek htjela sve.
Bilo je (dugoročnih i brojnih) perioda u kojima je netko bio "sve", dovoljan... sve dok ne bi nastupio bol, pa gađenje, pa netko drugi tko bi izgledao kao "sve".
Sada mi je "sve" naporna ideja koja sputava... omča oko vrata. U isto vrijeme opažam koliko je ta ista ideja bliska privlačnim muškarcima. I koliko je ideja slobode privlačna tek meni neprivlačnim muškarcima... onima za koje je ljudska spolnost uvijek pitanje moći. S kojima ne valja dijeliti slobodu.
S tim u vezi, gdje svrstavam Neprežaljenog Anarhista? Može u prvi, a može i u drugi pretinac... što ja znam...
A mimo obaju pretinaca? E, ta je opcija najteža. Najteža meni, jer me vodi u nepoznato. A nepoznato bolje je bolnije od poznatog lošeg. Kako bih inače bila bolesnica?
Naravno, posve je moguće da je ovdje riječ o lijenosti.
