Odmah mi se svidio bezimeni kicoš - primijetila sam ga prvi put gdje s grupom svojih uljudno, ali odlučno odmahuje prisutnima, dok žurno odlazi svojim poslom, u širokim hlačama i s Panama šeširom, kao da je izišao iz američkog podzemlja s početka prošlog stoljeća.
U tu ranu zoru zoru zoru učini mi se da je mnogo mlađi. Sad vidim da je zreo muškarac, ergo da je nimalo šanse da je slobodan.

Prišao je danas on meni Pogibo' od žeđi.
Pružam mu svoju isplahnutu šalicu, ali on ide direkno na slavinu Nikad ne koristim šalicu. I nikada ne pijem čaj ni kavu.
Da vidim zube! spremno ću ja.
Spremno ih pokazuje, kao da se znamo oduvijek, a ne da nam je to prvi razgovor. Dobri, zadovoljavajuće bjeline, rijetki na onaj seksi način. 

Raspravljamo o pitanju neobaveznog seksa sjedeći na ogromnoj roli tapeta. On, navodno, ne laže, jer je Katolik.
Još ćeš mi reći da si i djevac jer si Katolik, a?
Dok mi pokazuje svoju narukvicu iz Međugorja, točno preda mnom odvija se nešto što me ostavlja ravnodušnom, ali što osjećam da bih morala registrirati, jer se događa meni, za mene: ovaj meni narukvicu, a tamo R izvodi ulični teatar, na koljenima pred jednom kozom koja me ionako mjesecima iritira posve odvojeno od ovog slučaja. R uspijeva u par trenutaka lancem svezati zapešće za njeno.
Ne da mi se to gledati; Bezimeni Kicoš me zbilja privlači, lijepo je biti u društvu punokrvnog muškarca... toliko da se možda čak negdje i nadam da zbilja ne laže... nadam se protiv očitosti činjeničnog stanja: Nisi ženjen, dece ti?
Ne da mi se, dakle, gledati R-ov teatar, radije bih gledala bezimeni osmijeh rijetkih zubi preda mnom na osunčanoj roli tapeta, ali osjećam da moram. Prisiljavam se pratiti krajičkom oka, jer mi se očito servira nekakva lekcija. Ne znam ni sada kakva, iako su prošla dva tjedna i bilo je vremena da mi se slegne.

Je li to meni paralela? Da ja koristim Kicoša ovako kako koristi R ovu ćurku?

Malo mi je neprijatno i zato što znam da je R-u ovih dana ponos nagrižen, da je imao par bespotrebnih i neelegantnih nesuglasica, pa mu je vječiti dobroćudni osmejak razumijevanja i prihvaćanja, ako ćemo pravo, neumjesan.
Najvolim u takvim slučajevima okrenuti glavu i ne vidjeti... ne volim poniženost. Ne bojim se sukoba, ali mora biti s jakim... ili barem nekim tko tako izgleda... naročito uživam s nekim tko to sebi umišlja, dok umišlja.

Umišlja to sebi JH - koza koja me već poduže prati... prati me ne zato što sam joj draga, već da mi dokaže svoje prvenstvo. Kad je vidim, bježim k'o vrag od tamjana. Nisam natjecateljskog duha, a ne znam ni o čemu je riječ, di me nađe?! Ne znam ni nju, niti znam da zna ona mene, pa sam najprije bila mislila da mi se to samo čini. Vidim nije. Čak se nedavno kroz onu ogromnu gužvu i gomilu probila gore do mene, te da je pustim na svoje mjesto. Toliko mi se to zgadilo, zatečena nisam ni odgovorila, samo sam otišla. Da je muško, još bih dobacila štogod zajedljivo, ali ovo je bila toliko neočekivana drskost, da je mene postidjela.
Upoznala je, vidim, R-a. Okrećem glavu da ne vidim gdje mu se nabacuje. Otuda, onda, i onaj njen ratoborni komentar iznenada i preko mjere tipu koji to doista nije bio zaslužio - potvrditi se time R-u....
To je, dakle, ono što je Gospon H opisivao kao "ne baš ugodna" osoba... Trebalo bi da me hvata zluradost, ali me hvata nevjerica... što joj je? I kako li je njenom dečku, ozbiljnom i lojalnom... gledati tu njenu opsjednutost? Njegovu naklonost ona očito već uzimlje zdravo za gotovo. Kao i svoju vlastitu vrijednost. Otrijezniti će je uskoro, samo da ne moram i tomu svjedočiti.

Ali ja ne koristim Kicoša. Meni se on svidio.